Drage mame i vi koje ćete se uskoro ostvariti u toj ulozi,
ovo je priča Danijele Kerekeš, mame koja je donirala višak svog mleka Institutu za neonatologiju u Beogradu i time pomogla mnogim prevremeno rođenim bebama da dobiju najbolju i najzdraviju ishranu – majčino mleko.
Drage mame, buduće mame, sestre, tetke, drugarice…
Želim sa vama da podelim jedno iskustvo koje nikada neću zaboraviti!
Čitava trudnoća bila je nekako „traljava“. Nikako da sve bude kako treba. Nizak nivo šećera, malo prevremenih kontrakcija, a onda i krvarenja u prvom tromesečju, koja je lekar koji je vodio trudnoću pripisao stresnom poslu kojim se bavim – novinarstvu.
„Danijela, idi na bolovanje. Hajde da održimo tu trudnoću do kraja“, govorio je prilikom svake kontrole, koje su zbog mog stanja, bile česte. Nisam htela. Govorila sam da ja to mogu da izdržim, i da ne treba da brine. Ali sam zaboravila jednu važnu činjenicu – da nemam više 23 (koliko sam imala kada sam rodila ćerku), već 32 godine i da je sve drugačije.
Bio je četvrtak kada mi je pukao vodenjak, mnogo pre termina. Odmah Dom zdravlja, i odmah bolnica. Do nedelje infuzije, lekovi i podrška doktora da izdržim bar još dve nedelje, kako bih ušla u osmi mesec trudnoće. Međutim, osećala sam da je to neizvodljivo. Za vreme nedeljne posete, priključili su mi CTG. Svi rezultati su bili dobri. Nema kontrakcija, i što je još važnije, beba se nije mučila u stomaku. Sve u svemu, bilo je dobro. Odjednom počinju učestale kontrakcije, kada sam odlučila da pronađem lekara. Kao da je danas bilo. Rekla sam mu da, ako me ne pregleda odmah, da ću se poroditi u bolničkom krevetu. Nekoliko minuta je falilo da se to stvarno i dogodi. Ipak, porođaj je obavljen u porođajnoj sali.
Rodila sam malog dečaka, koji je bio težak svega 1200 grama i dugačak 36 centimetara. Toliko maleno biće, ukoliko ga niste rodili, nikada niste videli. Osim doktora na Institutu za neonatologiju. Sreća pa je odmah počeo da diše i u inkubatoru je prevezen na Institut. Nedelja, 13. april, 2008. godina. Lekari su mi rekli da je bio „dobar“ u transportu, ali su mi, prikriveno, dali signal da to ništa ne mora da znači i da ja moram da budem dobro, a koliko je beba jaka „videćeš kad odeš kod njega“.
Noć provedena u plakanju i nikoga s kim bih mogla da porazgovaram. I nervira me što svi govore da će biti dobro, a niko ne zna šta sve može da se desi. Misao na Biljanu, koja je isto ovo preživela sa svojim sinom Ognjenom daje mi snagu da izdržim.
Ne sećam se više koje se tablete piju da bi laktacija prestala, samo znam da je sestra u pančevačkom porodilištu, jutro posle porođaja, donela jednu od njih. Vidno iznervirana, rela sam joj da ja želim da dojim svoje dete, bez obzira na to koliko će ono ostati na Institutu. Znala sam da moram da probam. Posle tri dana izašla sam iz bolnice i premorena pravo otišla na autobus. Morala sam da vidim svoje dete.
Kako je samo bio mali – kao mače! Bio je najmanji na „prijemnom“ u tom trenutku. U inkubatoru četkica (da ga podseti da treba da diše) i kiseonik, a na njemu papirić sa spiskom lekova koje uzima. Tako mali, a već na antibioticima. Sećam se prvog razgovora sa lekarom. Iako izbezumljena, videla sam da „vaga“ šta će mi reći, a šta ne. Reči su se nizale: „Smršao je 200 grama…ne možemo da vam dajemo nikakve prognoze…dečaci su osetljiviji, nisu borci kao devojčice, ali se nadamo da će se „izvući“. Veoma je važno da Vi što pre dođete na Institut i budete sa svojom bebom. Mnogo će lakše proći kroz sve, a vi ćete imati sve informacije u svako doba“. Nadam se da je doktor Borko još uvek na Institutu.
Na putu do kuće sam plakala. Nezaustavljivo. Nisam ni primetila da je počelo da mi nadolazi mleko. Već sutradan nisam mogla ništa da uradim sama i hitno sam otišla u najbližu apoteku i kupila pumpicu za izmlazanje. Olakšanje sam osetila odmah, ali mi je u glavi konstantno bila misao da bi trebalo to da radim na svaka tri sata kako bih uspostavila i održala laktaciju do odlaska kod bebe. Nisam mogla da spavam na Institutu, jer sam kod kuće imala đaka prvaka koga nisam mogla da ostavim. Dogovorila sam se sa doktorkom Simić da budem u dnevnoj bolnici. Dane sam provodila pored sina, a uveče smo učili da pišemo, tečno čitamo i sabiramo dva i dva.
Mleko sam bacala dok nisam došla na Institut. Za nedelju dana se uspostavila normalna laktacija i što sam se više izmlazala, mleko je sve više nadolazilo.
Na Institutu je sve bilo drugačije. Moj sin je pio po 5ml mleka za obrok. Ne možete ni da zamislite koliko je to malo, ali i on je bio mali. Ja sam od početka mogla da, na svaka tri sata, izmlazam bar 15 puta više. Setila sam se priče da moja baka nije imala dovoljno mleka kad je rodila moju majku, pa ju je prabaka uvijala u ćebence i nosila nekoj ženi u selu koja je mogla „petoro da doji“. „Majka ti živa ne bi bila da je nije druga žena dojila“, ponekad su mi govorili.
Svako veče, pre odlaska sa Instituta, sam u posebno obeleženoj flašici nosila pripremljeno mleko za svog sina, koje su mu davali dok ja ne dođem sutradan. Kući sam odlazila sa torbom na ramenu i flašicama koje sam punila tokom noći. Ustajala sam na svaka tri sata. Nije mi bilo teško ni da perem pumpicu, ni dojke, ni da sve sterilišem. Mleko koje bih prikupila tokom noći bilo je dovoljno za nekoliko beba na „prijemnom“. I mleko preko dana, takođe. Moj sin je rastao polako, ali sigurno. I meni i njemu značio je svaki gram više u odnosu na prethodni dan, dok je svaki gram manje bio još jedan poraz, ali i dodatna energija i vera u bolje sutra.
Sasvim slučajno i neplanirano dala sam mu ime Teodor, Božji dar, pošto sam saznala da je bio reanimiran prvog jutra po dolasku na Institut. I sada, dve godine kasnije, zovemo ga Teodor, iako su mu kumovi dali drugo ime.
Teodora sam prvi put podojila kad je imao 1.600 grama. Smejala sam se doktorki Simić kad mi je rekla da ću dojiti svoje dete. Nisam verovala, rekla sam da nema šanse jer je mnogo mali. Međutim, razlika između merenja pre i posle podoja bila je 100 grama. Zaprepastila sam se koliko je posisao! A na odeljenju za majke, još flašica i po puna. Toliko je ostalo u dojkama. To je 275 grama mleka na svaka tri sata i to samo od jedne majke! Sav višak išao je drugim bebama i opet nije bilo dovoljno! Bilo bi lepo da ta mala bića uvek piju majčino mleko. Naročito kada ima ko da ga donira. Neopisivo je lep osećaj saznanje da osim svom detetu, pomažete i drugim bebama na Institutu, bez obzira na to čije su i odakle su.
Svašta smo prošli, Teodor, ja i naši najbliži bez čije nesebične podrške i pomoći ne bismo uspeli. Ali, kada je krenulo napred, napred je i išlo. Polako, ali sigurno. Od kilograma je stigao do 2.600 grama i na dan kada mi je bio termin porođaja otpušten je kući. Bio je zdrava, i u odnosu na prvi dan, debela beba. Video je dobro, a mali nevaljalko se, u prvo vreme, pravio da ne čuje. I sad se ponekad pravi. Sva pucanja kapilara u glavici su zarastala dobro, srce je kucalo junački i sve je znao, kao velika beba.
Kad se sve dobro završi, i kad znate da je vaše dete, zahvaljujući nesebičnom zalaganju lekara na Institutu za neonatologiju dobro, ne znate kako da im se zahvalite. Ne postoji novac ili poklon koji može adekvatno da izrazi vašu zahvalnost! Osim prekopotrebnog mleka za sve prevremeno rođene mališane ili bolesne bebice na Institutu!
Po dolasku kući, svaki drugi dan sam slala po deset flašica duboko zamrznutog mleka na Institut. Moj dobri otac je nosio flašice na Železničku stanicu, gde ih je preuzimala sestra Marjenka. Uveče bismo je moj sin i ja čekali na stanici da preuzmemo prazne i sterilne flašice, spremne za nove zalihe. Kako je Teodor rastao, pio je sve više mleka, pa su se flašice sporije punile. Mislim da je bila polovina septembra kada sam na Institut poslala poslednje zalihe.
Nisam evidentirala koliko sam mleka podarila drugoj deci. Meni nije bilo važno koliko, važno mi je bilo da sam mogla da dam svoj doprinos i pomognem drugim bebama. I ništa drugo. To je bio moj način da kažem HVALA svima koji su pomogli mom sinu da izađe zdrav, da prohoda i progovori. Da mogu da ga gledam kako raste, da me zagrli i kaže „mama, jojim“ (volim te) ili „duda pava“ (daj mi ciclu, spava mi se). I da imam još jedno lepo, malo biće nad kojim treperim i brinem da li će biti dobar i pošten čovek. A dobru osnovu je dobio. Kroz brigu stručnih ljudi i preko majčinog mleka koje je, uz tu brigu, bila druga najvažnija stavka u njegovom malom životu.
Danijela Kerekeš